Istorija naše škole pomalo je neobična. Ona je formirana u vihoru 1 svetskog rata daleko od naše tada okupirane otadžbine u Bizerti (Afrika) i to 13. decembra 1917 godine. Škola je prvobitno bila smeštena u kasarni francuskih trupa „Lambert“.Prvi učenici naše škole bili su srpski vojnici koji su izgubili vid i sluh u I svetskom ratu koji je još trajao. Osnivač, upravnik i prvi nastavnik naše škole bio je Veljko Ramadanović (1874-1943) filantrop i pedagog, jedini čovek kod nas koji je tada poznavao pedagoški rad sa slepim i gluvonemim licima. U prvim danima školu je pohađalo 14 slepih i 4 gluvonema štićenika. Veljko Ramadanović je uspeo da savlada početne teškoće. Kao dobar organizator i realizator on uspeva da animira savezničke humanitarne misije prvenstveno Francuske, Engleske i Američke da pomognu u radu škole, prvenstveno u novčanom i materijalnom smislu. Ramadanović 1918 godine štampa prvi bukvar za slepe Brajevom azbukom koju je našem jeziku prilagodio još 1895 a koju je srpska vlada „primila“ 1896 godine. Nastava je u početku bila osnovna i zanatska. Slepi su tu obučavani za štrikerski, opančarski, četkarski,štamparski i korparski zanat, kao i muzici i masaži. Na kraju boravka u Bizerti škola je imala 18 slepih i 8 gluvonemih štićenika.

Po oslobođenju zemlje škola se aprila 1919 godine seli u Zemun gde jedno vreme radi u „ Špirtinoj kući“ (danas Zavičajni muzej Zemuna). Te godine na školovanje dolaze i 4 dečaka i 2 devojčice.

Škola se aprila 1920 godine seli na sadašnju lokaciju u Zemunu, u bivše kasarne Austrougarske vojske koje su adaptirane za potrebe invalida. Tu se otvaraju nove perspektive daljeg razvitka školstva za osobe oštećenog vida u Srbiji. Te godine školu je posetio i budući kralj Aleksandar 1 Karađorđević te je škola nazvana njegovim imenom. Od tada naša škola dobija svoju fizionomiju. Tada se formira osnovna škola koja je radila po redovnom nastavnom planu i programu. Istovremeno se osniva i trogodišnja zanatska škola koju pohađa većina učenika po završetku osnovne škole. Svi su se posle završenog školovanja uspešno zaposlili i bili zbrinuti. Od 1920 godine škola postaje državna ustanova o kojoj će se starati ministarstva Prosvete i Socijalne politike.

Veljko Ramadanović 1920 godine osniva i prvu Brajevu štampariju i Biblioteku nazvanu „ Nova svetlost“. U školskoj štampariji štampaju se: udžbenici,muzička dela, beletristika a od 1924 i časopis za slepe „Brajeva riznica“. Pored štamparije knjiga za slepe postojala je i štamparija na crnom slogu.

Ramadanović dalje u okviru naše škole osniva: 1921 Muzičku školu 1922 Odeljenje za izradu učila i nastavnih sredstava za slepe 1923. Gimnaziju za slepe 1924. Esperantski klub „Nova lumo“ i „Društvo za zaštitu slepih devojaka“ 1926. Predškolska odeljenja i tečaj za fizioterapeute-masere. Osniva prvi tečaj za osposobljavanje defektologa u Jugoslaviji. 1927. Osnovao je udruženje nastavnika za invalidnu decu kraljevine Jugoslavije 1928 Pokreće prvi defektološki časopis u Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji pod nazivom „Glas nedužnih“ i ediciju knjiga o obrazovanju invalidne dece pod nazivom „Pedagoška biblioteka“. 1929. Pokušao je da osnuje odeljenja za slabovidu decu,pokušaće i 1931 i 1937 ali zbog razumevanja nije uspeo u tome. 1931. Osnovao je odeljenje i za slepogluvu decu koje je imalo tri učenika. 1935. Otvara odeljenja za otklanjanje govornih nedostataka prva u Jugoslaviji 1936. Osniva Sveslovenski savez Defektologa 1937. Osniva savez Slepih intelektualaca i privrednika Kraljevine Jugoslavije i Sveslovenski savez slepih. 1938. osniva Dom za doživotni smeštaj odraslih slepih sa 400 mesta uz školu. 1939. Osniva šahovski klub slepih pitomaca „Napredak“ prvi klub takve vrste na Balkanu.

U periodu između dva svetska rata deca naše škole imaju i bogat kulturno zabavni život a 1923 godine učenici osnivaju podružnice „Crvenog krsta“ „Trezvene mladeži“ i „Sokolsko društvo“ kao i literarni kružok „Leptirica“ koje je izdavalo i list na Brajevom pismu. U to doba naša škola je pod upravom Veljka Ramadanovića po kvalitetu rada bila treća u Evropi i četvrta u Svetu a prema oceni „Svetskog saveta nastavnika škola za slepe“.Škola je imala bogatu međunarodnu saradnju. Škola je imala i domsku slavu Krstovdan kada su domaćini slave bili najugledniji i najbogatiji građani tadašnje Jugoslavije. Oni su obilato pomagali školu i materijalno i novčano. I sam kraljevski dom je bio najveći pokrovitelj naše škole.Od 1920 do 1941 godine školovanje je završilo 147 učenika osnovne škole i 247 učenika završilo je zanatsku školu. Preko 1000 oslepelih odraslih završilo je zanatsku školu u ovom periodu.

Period II Svetskog rata i događaji u vezi sa njim prekidaju uspon naše škole. U tom periodu škola za slepe radi u smanjenom obimu. Tada je bila smeštena u Domu škole za gluvonemu decu „Kralj Dečanski“ u ulici Kralja Milutina br 79. Tada je školu pohađalo oko 40 učenika.

Posle oslobođenja Zemuna oktobra 1944 godine škola nastavlja sa radom na sadašnjoj lokaciji. Škola pored slepe dece i ratne siročadi prima ponovo i Oslepele ratnike na školovanje i rehabilitaciju.

U posleratnom periodu škola se postepeno uključivala u skladu sa reformama školstva u redovan školski sistem sa svim ciljevima i specifičnostima vaspitanja i obrazovanja dece oštećenog vida. Škola pomaže i učenike koji pohađaju inkluzivno školstvo u učilima i literaturi. Naša škola je inicirala da se otvore odeljenja za slabovide učenike 1954/55 godinu u jednoj osnovnoj školi u centru Beograda. Za tu priliku dala je i svoje najbolje kadrove defektologe Đorđa i Radmilu Žutić. Sa njima naša škola poslala je i sva potrebna učila za slabovide učenike. Od 1956 godine obnavlja se pedagoški rad sa slepogluvom decom, a 1960 godine u školi se otvaraju i odeljenja za slepu višestruko ometenu decu. 1960 počinje logopedski rad u školi a organizovala ga je Dobrila Jergić. Od 1968 godine se otvaraju i odeljenja za slabovide učenike sa teritorije cele Srbije i sa područja Zemuna. Škola 1985 godine dobija i nov internat za smeštaj dece, savremeno uređen i prilagođen deci sa oštećenjem vida. U tom periodu školu je godišnje pohađalo i do 170 učenika.

Škola 1992. godine uvodi i Defektologa, stručnjaka za obuku samostalnog kretanja lica oštećenog vida.

Od 1995 godine škola ostvaruje intenzivniju saradnju sa Evropskim i Svetskim savetom nastavnika škola za decu oštećenog vida kao i sa sličnim školama iz Holandije, Nemačke, Danske, SAD, Češke, Slovačke, Austrije, Norveške, Španije ali i zemljama Balkana. Ta saradnja ogleda se u slanju nastavnika naše škole u te zemlje na usavršavanje ili u pomoći tih zemalja našoj školi u učilima i opremi.

Škola se posle 2000 godine renovira. Otvaraju se i novi obrazovni profili za srednješkolsko obrazovanje, i to Birotehničar u četvorogodišnjem trajanju i paker – aranžer u trajanju od dve do tri godine. Počev od 2001 godine otvoren je muzej spomen soba škole, Tokom 2002 godine škola počinje da realizuje program „Rane intervencije“ tj program vaspitanja dece od 0 do 6 godina starosti. Nešto kasnije počinje da se sprovodi i program „Vizuelnog treninga“ slabovide dece kao i vežbe „Psihomotorne reedukacije, senzomotorne integracije i taktilni trening.“ koji poboljšava samostalnost slepe i slabovide dece.
Škola tokom 2008 godine otvara „Resurs centar“ za izradu savremenih nastavnih sredstava, kao i tonski studio za snimanje knjiga u zvučnoj tehnici.

Danas Škola ima oko 150 učenika koji su obuhvaćeni savremenim vaspitno-obrazovnim radom po najmodernijim svetskim standardima. Škola je i Resurs škola za podršku inkluzivnom obrazovanju dece oštećenog vida sa cele teritorije Srbije.